Povijest

Plemićki grad Veliki Tabor jedan je od najznačajnijih kulturno–povijesnih spomenika profanoga graditeljstva kontinentalne Hrvatske. Veliki Tabor je izuzetan upravo zbog svoje monumentalne i autentične fortifikacijske arhitekture. Svojim smještajem na vrhu Huma Košnićkog, na 333 m nadmorske visine, dominira zagorskim krajem već više od pola tisućljeća – arhitektura se zapravo stopila s prirodom čineći jedinstvenu sliku. Impresivan je i pogled koji se s Velikog Tabora pruža na cijelo Hrvatsko zagorje i dio Slovenije.

Ovaj spomenik kulture najviše nulte kategorije jedan je od najprepoznatljivijih identiteta, ne samo Hrvatskog zagorja, već i Hrvatske.
Oko datiranja Velikog Tabora mišljenja struke su podijeljena. Jedni zastupaju mišljenje da je najstariji dio Velikog Tabora sagrađen sredinom 15. stoljeća dok drugi smatraju da se s izgradnjom najstarijeg dijela započelo tek nakon 1502. godine. Upravo provedena konzervatorska istraživanja, komparativna arhitektonska analiza te analiza otkrivenih arheoloških nalaza govore u prilog ranijeg datiranja najstarijeg dijela Velikog Tabora (sredina 15. stoljeća).
Najstariji dio uže gradske jezgre je ujedno i njen središnji dio – peterokutni palas kasnogotičkih stilskih obilježja. Palas okružuju četiri polukružne renesansne kule spojene kurtinama i ziđem sjevernog ulaznog dijela. Užu gradsku jezgru okružuje vanjski obrambeni zid (udaljenost od najistočnije do najzapadnije točke je cca 225 m) s gospodarskim objektom, renesansnim bastionom, dvije polukružne stražarnice (sjeverna i južna) te ulaznom četvrtastom kulom (prisutna samo u arheološkoj razini) kroz koju je prolazila prilazna cesta.

Pretpostavlja se da je palas bio primarno stambeni objekt ali s prisutnim fortifikacijskim elementima, uglavnom za obranu od hladnog oružja, za razliku od polukružnih renesansnih kula koje su grad utvrdile za obranu od vatrenog oružja – upravo zato su njihova podnožja skošena i proširena te nabijena zemljom. U zoni prizemlja iznad kordonskog vijenca smještene su artiljerijske strijelnice. Istaknuto ziđe prvog kata šire je od prizemlja i počiva na kamenim trostrukim konzolama u sklopu kojih se nalazi pojas s izljevnicama. U ranijoj fazi, na pročeljima polukružnih kula izmjenjivale su se strijelnice—što svjedoči o fortifikacijskoj funkciji polukružnih kula. U 18. stoljeću polukružne su kule preuređene za stanovanje, strijelnice se zatvaraju a otvaraju se veći prozorski otvori.
S dvorišne strane polukružne kule su povezane zidanim arkadnim trijemom s vitkim toskanskim stupovima i polukružnim lukovima renesansnih obilježja. Sa prvog kata trijema kod južne kule odvaja se zidani most prema ulazu u palas.

Pretpostavlja se da je palas dao sagraditi grof Fridrik II Celjski (1378.—1454.) a njegov nasljednik Ivan Vitovec (?—1468.) je započeo izgradnju polukružnih renesansnih kula, zapadne i jugozapadne.


Gradom je najduže gospodarila obitelj Rattkay (1502.—1793.)

Juraj Rattkay Velikotaborski (1612. – 1666.)

Dolaskom u Hrvatsko zagorje proširili su svoje posjede i povećali bogatstvo. Bili su uključeni u brojna društvena, politička i kulturna zbivanja a mnogi od njih su tijekom 16. i 17. st. sudjelovali u borbama protiv Osmanlija i gradili svoje karijere kao zapovjednici u Vojnoj krajini. Rattkayi su 1559. godine stekli status baruna i postali jedni od najmoćnijih plemića u Hrvatskoj.

Jedan od najpoznatijih Rattkaya bio je kanonik i povijesnik Juraj Rattkay (1613.—1666.) koji je 1652. godine u Beču izdao djelo „Memoriae Regum et banorum Regnorum Dalmatiae, Croatiae et Sclavoniae“. Poznati su i Rattkayi misionari, Nikola (1601.—1662.) u Indiji i Ivan III Adam Rattkay (1647.—1683.) u Meksiku.
Rattkayi su uz zahvate na Velikom Taboru sagradili i dvorac Mali Tabor, Miljanu te dvorac u Velikoj Horvatskoj. Značajno je i njihovo donatorstvo pri gradnji sakralnih objekata (župne crkve u Vinagori, Taborskom i Prišlinu).
Nakon što Josip Ivan Rattkay 1793. godine umire bez muškog nasljednika Veliki Tabor dolazi pod upravu Ugarske komore. Tijekom 19. stoljeća izmjenjuju se vlasnici i grad postupno propada. Za vrijeme Prvog svjetskog rata grad je služio kao zatvor. Godine 1919. dvorac na licitaciji kupuje slikar Oton Iveković želeći ga spasiti od propadanja. No zbog financijskih teškoća Iveković je 1938. godine prisiljen grad prodati Banskoj upravi koja ga dodjeljuje časnim sestrama Družbe Kćeri milosrđa Trećeg reda sv. Franje. Privremenim upraviteljem grada imenovan je vlč. Ivan Vukina, vinagorski župnik koji se zalagao da časne sestre u Taborgradu otvore sirotište za zagorsku djecu i domaćinsku školu. Sve popravke kao i obnovu grada (1938.—1943.) vodila je i plaćala banovina preko upravitelja vlč. Vukine. Odlaskom časnih sestara u studenom 1945. godine grad postaje narodnom imovinom i godinama se neprimjereno koristi (sušionica mesa, skladište Poljoprivredne zadruge Desinić). U pedesetogodišnjem periodu od 1945.—1995. povremeno su izvođeni najhitniji radovi na saniranju najugroženijih dijelova Velikog Tabora, financirani od tadašnjeg republičkog ministarstva kulture.

Krajem osamdesetih godina 20. stoljeća Josip Štimac započeo je nizom aktivnosti revitalizaciju Velikog Tabora (viteški turniri, likovne kolonije, sokolarenje).
Muzeji Hrvatskog zagorja 2003. godine počinju upravljati Velikim Taborom. Ubrzo su pokrenuta arheološka i konzervatorska istraživanja i radovi na obnovi koje je financiralo Ministarstvo kulture Republike Hrvatske pod stručnim vodstvom i nadzorom Hrvatskog restauratorskog zavoda iz Zagreba.