Legenda o Veroniki Desinićkoj
Prema legendi, nekada davno ovim prostorima vladao je moćni ban grof Herman II. Celjski. Njegov mladi sin Fridrik, jašući očevim posjedima zagledao se u nježnu zlatokosu ljepoticu Veroniku. Između Veronike i Fridrika buknula je uzajamna ljubav koja nije bila po volji starom Hermanu. Unatoč njegovom protivljenju, Fridrik i Veronika pobjegli su u grad Fridrihštajn u blizini Kočevja u Sloveniji gdje su se potajno vjenčali. Stari grof Herman ubrzo je doznao za njihovo vjenčanje te je poslao vojsku s nalogom da uhvate ljubavnike. Fridrik je uspio spasiti Veroniku iz grada, te je ona pobjegla preko Gorskoga kotara i Kalnika do seoca Sveta Margita. Fridrika su očevi vojnici uhvatili i zatvorili u Celjsku kulu, usku i visoku oko 23 m. Tu je bio zatvoren preko četiri godine. Od tada se ta kula zove Fridrikova kula. Veroniku su Hermanovi vojnici zatvorili u Velikom Taboru. Herman je nesretnu Veroniku optužio da je copernica koja je zavela njegova sina. Organizirano je suđenje koje je trajalo puna dva dana. U predvečerje drugog dana suci su izjavili: Gospodine bane! Na ovoj djevojci nema nikakve krivice, a kamoli zločina. Jedino što gaji veliku ljubav prema vašem sinu Fridriku. No, presvijetli bane, ljubav nikada nije bila grijeh, a kamoli zločin. Ljubav je jedna od najljepših ljudskih vrlina! Time je naš posao, presvijetli bane završen. Unatoč presudi, čim su suci krenuli prema izlazu, grof Herman izdao je nalog kaštelanu da ubiju Veroniku. U dvorištu Velikog Tabora postavili su drvenu posudu punu vode i u njoj utopili Veroniku. Njeno mrtvo tijelo uzidali su u zid koji spaja peterokutnu kulu s ulazom u dvorac. Ipak, čak se i danas, osobito u dugim zimskim noćima, u Velikom Taboru uz zavijanje vjetra čuje jecanje nesretne Veronike…